Ulazak stranih kompanija na tržište BiH
Sintagma "direktne strane investicije" u Bosni i Hercegovini ima gotovo čudotvornu moć. Opće je javno mišljenje da su direktne strane investicije rješenje svih ekonomskih problema, te da s njima u paketu ujedno dolazi i porast zapošljavanja, bolji životni standard, veće plate i općenito ekonomsko blagostanje.
Ovakvom općem stavu javnosti u BiH prema direktnim stranim investicijama značajno su nakon rata u Bosni i Hercegovini doprinijele brojne i pomalo nekontrolisane izjave pripadnika međunarodne zajednice, a posebno diplomata iz Sjedinjenih Američkih Država te predstavnika Svjetske banke i MMF-a.
Tokom 1996. i 1997. godine, dok je bh. javnost još uvijek liječila rane od razarajućeg rata, predstavnici međunarodne zajednice su kroz ovdašnje medije konstantnim izjavama o direktnim stranim investicijama kao svojevrsnom čarobnom štapiću zapravo pripremali bh. javnost za masovnu privatizaciju.
U periodu od 1998. do 2002. godine u Bosni i Hercegovini je provedena masovna privatizacija. Ono malo kompanija koje su preživjele rat i pri tom ostale profitabilne i sa značajnim tržišnim udjelima pokupovali su za male novce stranci, dok su sve ostale bh. kompanije, koje nisu bile te "sreće" da su imale npr. monopolom zaštićeno tržište, prodate bh. građanima za bezvrijedne certifikate u nekoliko krugova masovne privatizacije.
Tek nekoliko godina nakon toga pojedini bh. analitičari su shvatili da su stranci u procesu privatizacije pokupovali samo ono što je nešto vrijedilo, što je imalo značajni udio na bh. tržištu, odnosno što je imalo zaštićenu tržišnu poziciju raznim monopolskim propisima. Strani investitori, kao po pravilu, nisu ulazili u bilo koju bh. kompaniju koja se morala ravnopravno nositi s konkurencijom na tržištu, a posebno su bili zainteresirani za sektor finansija, i to prevashodno bankarski, te za kompanije iz proizvodnje kojima je tržište bilo zagarantirano. Primjerice, BiH je veoma brzo i lako prodala obje svoje cementare - Tvornicu cementa Kakanj i Cementaru Lukavac. Koliko je to bio pametan potez procijenite sami. Nakon rata, od 1992. do 1995. godine, bh. cementare su u cilju obnove zemlje radile gotovo bez prestanka.
Međutim, opće mišljenje javnosti u Bosni i Hercegovini o direktnim stranim investicijama nije se ni nakon toga promijenilo. I danas se o stranim investicijama u Bosni i Hercegovini ispredaju "ekonomske bajke", poput onih, koje, npr. kažu da sa stranim investicijama dolaze nova radna mjesta, bolje plate, nove tehnologije i kvalitetniji menadžment. Većina građana u BiH i dan-danas misli da je to zaista tako, što zapravo samo potvrđuje kako su predstavnici međunarodne zajednice u našoj zemlji odmah po završetku rata temeljito odradili svoj posao.
Pad ulagačke euforije
S druge strane, svi izvještaji, studije i analize o direktnim stranim investicijama danas u svijetu ne prave takvu famu od njih. Možda najtačniju i najprecizniju definiciju onoga zbog čega su važne strane investicije prevashodno investitorima je dala studija revizorske kuće PriceWaterhouseCoopers, koja je prije par godina provedena na uzroku od 125 svjetskih top menadžera koji su od 2006. do 2010. širili poslovanje u druge zemlje. Nakon njihovog ispitivanja došlo se veoma precizno do podatka da čak 76 posto ispitanika kaže da su razlozi za širenje poslovanja na druga tržišta uglavnom, jedino, samo i isključivo - povećanje prihoda i profita. Dakle, nema ništa magičnog u svemu tome, nema nikakvog čarobnog efekta na ekonomiju neke zemlje, riječ je samo o povećanju prihoda i profita, a to često puta u praksi znači i smanjenje troškova, zatvaranje radnih mjesta i povećanje cijena proizvoda.
Sektor osiguranja u BiH u osnovi nije pretjerano interesantan stranim investitorima jer se na tržištu trebaju boriti sa značajnom konkurencijom, a tržište i tržišni udio nisu im zagarantovani monopolskim propisima
Od kraja rata do danas u Bosnu i Hercegovinu je, prema podacima Agencije za unapređenje stranih investicija u BiH (FIPA), ušlo oko 10,6 milijardi KM direktnih stranih investicija. Strani investitori su pri tom najviše ulagali u proizvodnju - i to isključivo u one kompanije kojima je tržište bilo zagarantovano, a zatim u bankarski sektor i djelomično u usluge. Prije dvije-tri godine euforija s direktnim stranim investicijama u Bosnu i Hercegovinu je stala, dijelom zbog globalne finansijske krize, ali dijelom i zbog toga što su sve dobre kompanije, osim najvećeg telekom operatora i nekoliko kompanija iz elektroenergetskog sektora, odavno prodate.
Tekuća 2012. godina ostat će upamćena po rekordno niskom prilivu stranih investicija. U prvih šest mjeseci, prema podacima FIPA-e, strane investicije u BiH su pale na svega 51,5 miliona KM, što je ubjedljivo najsušnije poslijeratno razdoblje. U FIPA-i smatraju da strani investitori sve rjeđe svraćaju u našu državu, posebno u posljednje dvije godine, zbog političkog haosa, bezvlašća i dramatičnog pada kreditnog rejtinga države.
Iako je to tačno, ne treba zaboraviti ni činjenicu da strani investitori u BiH više nemaju zapravo što da kupe, naravno ako se izuzme BH Telecom Sarajevo te Elektroprivreda BiH Sarajevo i Elektroprivreda HZHB Mostar. Sve ove kompanije, shodno važećim zakonskim propisima, imaju na određeni način monopolski položaj na tržištu, učvršćenu tržišnu poziciju i dovoljan broj klijenata, što je idealna osnova za strane investitore.
Kada bi još te kompanije mogli dobiti za male novce, onda bi njihov cilj bio ostvaren. Zašto bi građani punili džepove domaćim kompanijama u državnom vlasništvu kad mogu lijepo taj isti novac ulijevati u džepove stranih investitora?
Tako, zapravo, izgleda svijet ekonomije s pozicije stranih investitora svuda u svijetu, a posebno u BiH, koja je ovom jako podložna s obzirom na raširenu korupciju među političarima.
Naravno, strani investitori su tokom prethodnih godina ušli i u sektor osiguranja u Bosni i Hercegovini. Međutim, tu je situacija znatno drugačija nego, recimo, u sektoru telekomunikacija ili bankarstva, te se stoga u pomenutom sektoru i ne bilježi tako veliko učešće stranih investicija.
Dvije grupe investicija
Udio poslovne aktive sektora osiguranja u ukupnoj aktivi finansijskog sektora u Bosni i Hercegovini se već godinama kreće na nivou od 3,5 posto, a bankarskog sektora, primjerice, na nivou od 80 posto i više. Veći udio u ukupnoj aktivi finansijskog sektora u BiH imaju primjerice investicioni fondovi koji su nastali u procesu certifikatske privatizacije u našoj zemlji. Sve to skupa na najbolji mogući način oslikava interese stranih investitora za tržište u BiH, a u skladu s tezama koje smo već pomenuli. U osnovi, segment osiguranja u BiH nije pretjerano interesantan stranim investitorima jer se na tom tržištu ipak trebaju boriti sa značajnom konkurencijom, a tržište i tržišni udio im nisu zagarantovani monopolskim propisima kao, recimo, u elektroenergetskom sektoru.
Međutim, to ipak ne znači da proteklih godina nije bilo direktnih stranih investicija u sektor osiguranja. U osnovi, sve strane investicije u sektor osiguranja u BiH se mogu podijeliti u dvije grupe. Prvu grupu čine ulasci u postojeća društva koja su nakon raspada bivše SFRJ pripala matičnim društvima iz novonastalih zemalja u okruženju, dok drugu grupu čine ulasci stranih investitora u postojeća lokalna društva radi širenja poslovanja.
U ovoj drugoj grupi su se zapravo dogodile najveće promjene i napreci u sektoru osiguranja, a tu možemo svrstati dolazak, primjerice, koncerna Agram iz Hrvatske te austrijskih društava Grawe, Merkur i Uniqa. Austrijskim društvima, koja su dobrim dijelom fokusirana na životna osiguranja, na ruku ide i povjerenje lokalnog stanovništva prema svemu što nema obilježje bivše Jugoslavije, tako da s te pozicije zapravo i ne čudi njihov solidan tržišni uspjeh u Bosni i Hercegovini. A on zaista nije mali. Naprimjer, Grawe osiguranje Sarajevo za samo šest mjeseci ove godine uprihodovalo je oko 9 miliona KM, Merkur BH osiguranje Sarajevo preko 10 miliona KM, a Uniqa osiguranje Sarajevo više od 19 miliona KM. To možda jesu male cifre u poređenju sa zemljama u regiji i okruženju, no nisu male s obzirom na izuzetno tešku trenutnu makroekonomsku situaciju u BiH. Ostvariti za šest mjeseci oko 20 miliona KM čistog prihoda u zemlji u kojoj je zvanična stopa nezaposlenosti oko 47 posto ipak nije niti mala niti beznačajna stvar.
Ostvariti za šest mjeseci oko 20 miliona KM čistog prihoda, u zemlji u kojoj je zvanična stopa nezaposlenosti oko 47 posto, nije niti mala niti beznačajna stvar
Naravno, na kraju se ipak nameće pitanje kako će se dalje stvari razvijati sa stranim investicijama u sektor osiguranja? Odgovor na to pitanje prilično je jednostavan. Tržište u BiH već je sada prezasićeno, tako da se s velikom dozom sigurnost može reći da novih greenfield investicija u osiguravajući sektor u BiH više neće biti. Većina postojećih društava već je pod kontrolom velikih regionalnih igrača, poput recimo Merkura, Grawea, Uniqe, Agrama, Croatia osiguranja, Zavarovalnice Triglav, Dunav osiguranja itd., što znači da se ni u tom segmentu ne mogu očekivati pretjerane daljnje investicije. No, to nikako ne znači da od ulaganja u bh. sektor osiguranja neće biti ništa više.
Svakako ne treba smetnuti s uma Sarajevo osigurane, najveće bh. osiguravajuće društvo s najvećim tržišnim udjelom u kojem je federalna Vlada najveći pojedinačni dioničar. Vlada FBiH, odnosno resorno Ministarstvo finansija, trenutno kontrolira 45,4 posto Sarajevo osiguranja, a pet ZIF-ova (zatvoreni investicioni fond) oko dodatnih 33 posto. Dakle, sasvim lijepa osnova za preuzimanje i to društva koje je najveće i veoma stabilno na tržištu BiH. Osim toga, ne treba smetnuti s uma niti činjenicu da je federalna Vlada nekoliko puta do sada pokušavala da proda Sarajevo osiguranje, ali te prodaje do sad nisu realizirane. Naravno, svi investitori koji su zainteresirani za sektor osiguranja u BiH svjesni su ove činjenice i zapravo čekaju rasplet u ovom slučaju.
Osim Sarajevo osiguranja postoji još nekoliko manjih društava u BiH koja bi se mogla naći na meti stranih investitora. Posljednjih je godina bilo dosta netačnih i neutemeljenih špekulacija po tom osnovu, naprimjer priča o preuzimanju VGT osiguranja od strane njemačkog Allianza, ali to ipak ne znači da se vremenom nešto neće dogoditi i u tom segmentu.
Pri tom se, naravno, treba ispuniti glavni i osnovni cilj za strane investitore, a to je povećanje prihoda i profita, te se tek nakon toga mogu očekivati daljnje i veće investicije u ovaj sektor. Sve dok je obavezan oblik osiguranja samo auto-odgovornost, odnosno dok se zakonski ne riješe i drugi modeli osiguranja, poput primjerice stvarnih poreskih povlastica za životna osiguranja, cijeli ovaj sektor u Bosni i Hercegovini ne može očekivati veći priliv stranih investicija, osim, kako smo već rekli, u slučaju eventualne prodaje Sarajevo osiguranja.
Ovakvom općem stavu javnosti u BiH prema direktnim stranim investicijama značajno su nakon rata u Bosni i Hercegovini doprinijele brojne i pomalo nekontrolisane izjave pripadnika međunarodne zajednice, a posebno diplomata iz Sjedinjenih Američkih Država te predstavnika Svjetske banke i MMF-a.
Tokom 1996. i 1997. godine, dok je bh. javnost još uvijek liječila rane od razarajućeg rata, predstavnici međunarodne zajednice su kroz ovdašnje medije konstantnim izjavama o direktnim stranim investicijama kao svojevrsnom čarobnom štapiću zapravo pripremali bh. javnost za masovnu privatizaciju.
U periodu od 1998. do 2002. godine u Bosni i Hercegovini je provedena masovna privatizacija. Ono malo kompanija koje su preživjele rat i pri tom ostale profitabilne i sa značajnim tržišnim udjelima pokupovali su za male novce stranci, dok su sve ostale bh. kompanije, koje nisu bile te "sreće" da su imale npr. monopolom zaštićeno tržište, prodate bh. građanima za bezvrijedne certifikate u nekoliko krugova masovne privatizacije.
Tek nekoliko godina nakon toga pojedini bh. analitičari su shvatili da su stranci u procesu privatizacije pokupovali samo ono što je nešto vrijedilo, što je imalo značajni udio na bh. tržištu, odnosno što je imalo zaštićenu tržišnu poziciju raznim monopolskim propisima. Strani investitori, kao po pravilu, nisu ulazili u bilo koju bh. kompaniju koja se morala ravnopravno nositi s konkurencijom na tržištu, a posebno su bili zainteresirani za sektor finansija, i to prevashodno bankarski, te za kompanije iz proizvodnje kojima je tržište bilo zagarantirano. Primjerice, BiH je veoma brzo i lako prodala obje svoje cementare - Tvornicu cementa Kakanj i Cementaru Lukavac. Koliko je to bio pametan potez procijenite sami. Nakon rata, od 1992. do 1995. godine, bh. cementare su u cilju obnove zemlje radile gotovo bez prestanka.
Međutim, opće mišljenje javnosti u Bosni i Hercegovini o direktnim stranim investicijama nije se ni nakon toga promijenilo. I danas se o stranim investicijama u Bosni i Hercegovini ispredaju "ekonomske bajke", poput onih, koje, npr. kažu da sa stranim investicijama dolaze nova radna mjesta, bolje plate, nove tehnologije i kvalitetniji menadžment. Većina građana u BiH i dan-danas misli da je to zaista tako, što zapravo samo potvrđuje kako su predstavnici međunarodne zajednice u našoj zemlji odmah po završetku rata temeljito odradili svoj posao.
Pad ulagačke euforije
S druge strane, svi izvještaji, studije i analize o direktnim stranim investicijama danas u svijetu ne prave takvu famu od njih. Možda najtačniju i najprecizniju definiciju onoga zbog čega su važne strane investicije prevashodno investitorima je dala studija revizorske kuće PriceWaterhouseCoopers, koja je prije par godina provedena na uzroku od 125 svjetskih top menadžera koji su od 2006. do 2010. širili poslovanje u druge zemlje. Nakon njihovog ispitivanja došlo se veoma precizno do podatka da čak 76 posto ispitanika kaže da su razlozi za širenje poslovanja na druga tržišta uglavnom, jedino, samo i isključivo - povećanje prihoda i profita. Dakle, nema ništa magičnog u svemu tome, nema nikakvog čarobnog efekta na ekonomiju neke zemlje, riječ je samo o povećanju prihoda i profita, a to često puta u praksi znači i smanjenje troškova, zatvaranje radnih mjesta i povećanje cijena proizvoda.
Sektor osiguranja u BiH u osnovi nije pretjerano interesantan stranim investitorima jer se na tržištu trebaju boriti sa značajnom konkurencijom, a tržište i tržišni udio nisu im zagarantovani monopolskim propisima
Od kraja rata do danas u Bosnu i Hercegovinu je, prema podacima Agencije za unapređenje stranih investicija u BiH (FIPA), ušlo oko 10,6 milijardi KM direktnih stranih investicija. Strani investitori su pri tom najviše ulagali u proizvodnju - i to isključivo u one kompanije kojima je tržište bilo zagarantovano, a zatim u bankarski sektor i djelomično u usluge. Prije dvije-tri godine euforija s direktnim stranim investicijama u Bosnu i Hercegovinu je stala, dijelom zbog globalne finansijske krize, ali dijelom i zbog toga što su sve dobre kompanije, osim najvećeg telekom operatora i nekoliko kompanija iz elektroenergetskog sektora, odavno prodate.
Tekuća 2012. godina ostat će upamćena po rekordno niskom prilivu stranih investicija. U prvih šest mjeseci, prema podacima FIPA-e, strane investicije u BiH su pale na svega 51,5 miliona KM, što je ubjedljivo najsušnije poslijeratno razdoblje. U FIPA-i smatraju da strani investitori sve rjeđe svraćaju u našu državu, posebno u posljednje dvije godine, zbog političkog haosa, bezvlašća i dramatičnog pada kreditnog rejtinga države.
Iako je to tačno, ne treba zaboraviti ni činjenicu da strani investitori u BiH više nemaju zapravo što da kupe, naravno ako se izuzme BH Telecom Sarajevo te Elektroprivreda BiH Sarajevo i Elektroprivreda HZHB Mostar. Sve ove kompanije, shodno važećim zakonskim propisima, imaju na određeni način monopolski položaj na tržištu, učvršćenu tržišnu poziciju i dovoljan broj klijenata, što je idealna osnova za strane investitore.
Kada bi još te kompanije mogli dobiti za male novce, onda bi njihov cilj bio ostvaren. Zašto bi građani punili džepove domaćim kompanijama u državnom vlasništvu kad mogu lijepo taj isti novac ulijevati u džepove stranih investitora?
Tako, zapravo, izgleda svijet ekonomije s pozicije stranih investitora svuda u svijetu, a posebno u BiH, koja je ovom jako podložna s obzirom na raširenu korupciju među političarima.
Naravno, strani investitori su tokom prethodnih godina ušli i u sektor osiguranja u Bosni i Hercegovini. Međutim, tu je situacija znatno drugačija nego, recimo, u sektoru telekomunikacija ili bankarstva, te se stoga u pomenutom sektoru i ne bilježi tako veliko učešće stranih investicija.
Dvije grupe investicija
Udio poslovne aktive sektora osiguranja u ukupnoj aktivi finansijskog sektora u Bosni i Hercegovini se već godinama kreće na nivou od 3,5 posto, a bankarskog sektora, primjerice, na nivou od 80 posto i više. Veći udio u ukupnoj aktivi finansijskog sektora u BiH imaju primjerice investicioni fondovi koji su nastali u procesu certifikatske privatizacije u našoj zemlji. Sve to skupa na najbolji mogući način oslikava interese stranih investitora za tržište u BiH, a u skladu s tezama koje smo već pomenuli. U osnovi, segment osiguranja u BiH nije pretjerano interesantan stranim investitorima jer se na tom tržištu ipak trebaju boriti sa značajnom konkurencijom, a tržište i tržišni udio im nisu zagarantovani monopolskim propisima kao, recimo, u elektroenergetskom sektoru.
Međutim, to ipak ne znači da proteklih godina nije bilo direktnih stranih investicija u sektor osiguranja. U osnovi, sve strane investicije u sektor osiguranja u BiH se mogu podijeliti u dvije grupe. Prvu grupu čine ulasci u postojeća društva koja su nakon raspada bivše SFRJ pripala matičnim društvima iz novonastalih zemalja u okruženju, dok drugu grupu čine ulasci stranih investitora u postojeća lokalna društva radi širenja poslovanja.
U ovoj drugoj grupi su se zapravo dogodile najveće promjene i napreci u sektoru osiguranja, a tu možemo svrstati dolazak, primjerice, koncerna Agram iz Hrvatske te austrijskih društava Grawe, Merkur i Uniqa. Austrijskim društvima, koja su dobrim dijelom fokusirana na životna osiguranja, na ruku ide i povjerenje lokalnog stanovništva prema svemu što nema obilježje bivše Jugoslavije, tako da s te pozicije zapravo i ne čudi njihov solidan tržišni uspjeh u Bosni i Hercegovini. A on zaista nije mali. Naprimjer, Grawe osiguranje Sarajevo za samo šest mjeseci ove godine uprihodovalo je oko 9 miliona KM, Merkur BH osiguranje Sarajevo preko 10 miliona KM, a Uniqa osiguranje Sarajevo više od 19 miliona KM. To možda jesu male cifre u poređenju sa zemljama u regiji i okruženju, no nisu male s obzirom na izuzetno tešku trenutnu makroekonomsku situaciju u BiH. Ostvariti za šest mjeseci oko 20 miliona KM čistog prihoda u zemlji u kojoj je zvanična stopa nezaposlenosti oko 47 posto ipak nije niti mala niti beznačajna stvar.
Ostvariti za šest mjeseci oko 20 miliona KM čistog prihoda, u zemlji u kojoj je zvanična stopa nezaposlenosti oko 47 posto, nije niti mala niti beznačajna stvar
Naravno, na kraju se ipak nameće pitanje kako će se dalje stvari razvijati sa stranim investicijama u sektor osiguranja? Odgovor na to pitanje prilično je jednostavan. Tržište u BiH već je sada prezasićeno, tako da se s velikom dozom sigurnost može reći da novih greenfield investicija u osiguravajući sektor u BiH više neće biti. Većina postojećih društava već je pod kontrolom velikih regionalnih igrača, poput recimo Merkura, Grawea, Uniqe, Agrama, Croatia osiguranja, Zavarovalnice Triglav, Dunav osiguranja itd., što znači da se ni u tom segmentu ne mogu očekivati pretjerane daljnje investicije. No, to nikako ne znači da od ulaganja u bh. sektor osiguranja neće biti ništa više.
Svakako ne treba smetnuti s uma Sarajevo osigurane, najveće bh. osiguravajuće društvo s najvećim tržišnim udjelom u kojem je federalna Vlada najveći pojedinačni dioničar. Vlada FBiH, odnosno resorno Ministarstvo finansija, trenutno kontrolira 45,4 posto Sarajevo osiguranja, a pet ZIF-ova (zatvoreni investicioni fond) oko dodatnih 33 posto. Dakle, sasvim lijepa osnova za preuzimanje i to društva koje je najveće i veoma stabilno na tržištu BiH. Osim toga, ne treba smetnuti s uma niti činjenicu da je federalna Vlada nekoliko puta do sada pokušavala da proda Sarajevo osiguranje, ali te prodaje do sad nisu realizirane. Naravno, svi investitori koji su zainteresirani za sektor osiguranja u BiH svjesni su ove činjenice i zapravo čekaju rasplet u ovom slučaju.
Osim Sarajevo osiguranja postoji još nekoliko manjih društava u BiH koja bi se mogla naći na meti stranih investitora. Posljednjih je godina bilo dosta netačnih i neutemeljenih špekulacija po tom osnovu, naprimjer priča o preuzimanju VGT osiguranja od strane njemačkog Allianza, ali to ipak ne znači da se vremenom nešto neće dogoditi i u tom segmentu.
Pri tom se, naravno, treba ispuniti glavni i osnovni cilj za strane investitore, a to je povećanje prihoda i profita, te se tek nakon toga mogu očekivati daljnje i veće investicije u ovaj sektor. Sve dok je obavezan oblik osiguranja samo auto-odgovornost, odnosno dok se zakonski ne riješe i drugi modeli osiguranja, poput primjerice stvarnih poreskih povlastica za životna osiguranja, cijeli ovaj sektor u Bosni i Hercegovini ne može očekivati veći priliv stranih investicija, osim, kako smo već rekli, u slučaju eventualne prodaje Sarajevo osiguranja.
Коментари
Постави коментар