Hrvatska dobiva kartu poljoprivrednih rizika

Iako se štete hrvatskih poljoprivrednika na usjevima zbog suše i mraza svake godine zbrajaju u milijardama kuna i svi su svjesni problema, rješenja koje bi donijelo sigurniji pogled u polja – nema. Poljoprivredna osiguranja u našoj su zemlji na prilično niskoj razini, iako točan broj osiguranih površina usjeva i nasada nije poznat, kalkulira se s četiri posto, što je sedam puta manje od prosjeka 15 najstarijih članica Europske unije. 

Osiguranja u poljoprivredi bolno su pitanje i za poljoprivrednike i za državu i za osiguratelje. Za potonje jer im je rizik od suše neprihvatljiv, za poljoprivrednike jer smatraju da se bez osiguranja od suše ne isplati ni sklapati policu poljoprivrednog osiguranja, a za državu zato što svake godine isplaćuje znatna sredstva za štete od elementarnih nepogoda, a opet su svi nezadovoljni. 

"Klima se mijenja, imamo ekstremne temperature i nijedno osiguravajuće društvo ne želi prihvatiti rizik od suše s obzirom na to da je statistička vjerojatnost da će do suše doći jako velika i osigurateljima neprihvatljiva", komentira saborski zastupnik Damir Rimac, član Odbora za poljoprivredu i predsjednik Državnog povjerenstva za procjenu šteta od elementarnih nepogoda.
 

Čak 80 posto poljoprivrednih proizvođača koji se bave žitorodnim kulturama usjeve ne osiguravaju jer smatraju da to nije isplativo. No, morali bi shvatiti da ne mogu bez osiguranja i trebali bi na osiguranja gledati kao na razumno prihvatljiv trošak

Dok se u Italiji subvencionira visokih 67 posto ukupne premije osiguranja, u Austriji 46 posto, a u Portugalu od 35 do 75 posto, na papiru brojka subvencija u Hrvatskoj od 25 do 75 posto ne izgleda loše. No, sigurnih je samo 25 posto koje izdvaja Ministarstvo poljoprivrede, a ostatak je na lokalnoj samoupravi i iznosi još najviše deset posto. Jedino rješenje u borbi protiv suša i posljedično velikih šteta sustavno je ulaganje u navodnjavanje što većih površina. Zasad je u Hrvatskoj sustav navodnjavanja omogućen samo zanemarivom postotku poljoprivrednih površina, preciznije samo 0,5 posto poljoprivrednika koristi sustav navodnjavanja. Stoga ni osiguratelji nemaju interesa ponuditi police osiguranja od suše. U suprotnom, cijena polica u slučaju veće količine površina koje se navodnjavaju formirala bi se u skladu s raspoloživom infrastrukturom zaštite od suše i ostalih nepogoda.

 

Nema jedinstvene strategije 

Ni u Europskoj uniji ne postoji jedinstvena strategija upravljanja rizicima u poljoprivredi. Međutim, ima modela na koje bi se valjalo ugledati, poput javno-privatnog partnerstva u Španjolskoj, gdje država pokriva udruženim osigurateljima čak 75 posto police osiguranja. 

No, krenimo redom, da bi osiguranja uopće zaživjela u poljoprivredi, poljoprivrednike je potrebno educirati o važnosti osiguranja kao transferu rizika s poljoprivrednika na osiguravajuće društvo, kao načinu smanjivanja proizvođačkog rizika i stabiliziranja dohotka obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva. 

Poljoprivredna proizvodnja jedna je od najrizičnijih grana gospodarstva, snažno ovisna o vremenskim uvjetima. Nije novost ni da se štete od elementarnih nepogoda u poljoprivredi u Hrvatskoj svake godine procjenjuju u iznosima od nekoliko stotina milijuna kuna do nekoliko milijardi, a samo mali dio tih šteta nadoknadi se kroz sustav pomoći kojom država isplaćuje novac nakon prijave štete. 

Osiguratelji naglašavaju da bi uloga države u poljoprivrednim osiguranjima trebala biti veća, te spominju potrebu za javno-privatnim partnerstvom koje bi omogućilo učinkovitiju upotrebu proračunskih sredstava, diverzifikaciju rizika, upravljanje rizicima koji prijete poljoprivrednoj proizvodnji, nižim troškovima osiguranja, transparentnim sustavom za poljoprivrednike. Ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina najavio je određene promjene u smislu sustavna rješavanja kompletnog modela osiguranja u vidu police koja će pokrivati sve elementarne nepogode. 

"U 2013. godini Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju za potporu osiguranju isplatila je 26 milijuna kuna na račune 6135 poljoprivrednih gospodarstava. Sukladno Pravilniku, potporu osiguranju poljoprivrednik ostvaruje nakon cjelovite uplate ugovorene premije osiguranja po polici osiguranja, a isplata iznosi do 25 posto troška zaračunate ukupne premije osiguranja i isplaćuje se sukladno raspoloživim proračunskim sredstvima", kažu nam iz Ministarstva poljoprivrede. Dodaju da je jedna od mjera budućeg Programa ruralnog razvoja za razdoblje od 2014. do 2020. ona koja se odnosi na osiguranje usjeva, životinja i biljaka, a predviđeno je kako će se korisnicima sufinancirati do 65 posto vrijednosti godišnje police osiguranja.

"Budući da se slična mjera već provodi, sufinanciranjem sredstvima državnog proračuna, bit će vrlo jednostavno prebaciti je na model sufinanciranja iz Europskoga poljoprivrednog fonda za ruralni razvoja (EAFRD). Očekujemo početak provedbe ove mjere tijekom 2014. godine", kažu u Ministarstvu poljoprivrede. 

 

Promijeniti mentalni sklop 

Prema riječima Damira Rimca, ministar Jakovina ulaže iznimne napore u rješavanje teškoća u poljoprivredi, no ne možete u kratkom vremenu riješiti nagomilane krucijalne probleme. 

"Hrvatski farmeri, bili oni ratari ili stočari, trebaju promijeniti mentalni sklop. U Slavoniji, iz koje dolazim, nema progresivna razmišljanja, profitiraju veliki proizvođači – PIK-ovi i to samo iz jednog razloga, a taj je što primjenjuju suvremenu tehnologiju i znanje. Kod malih proizvođača, obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva još uvijek vrijedi pravilo - idemo posaditi pšenicu ili neku drugu žitorodnu kulturu, osiguranje mi ne treba, bolje da platim dvije mise, pa ako ne bude leda ili tuče, bit će dobro", tumači Rimac. On smatra da, dok god se ne promijeni sastav, odnosno proizvodnja određenih kultura u RH, nećemo biti konkurentni. 

Primjerice, potrebe Hrvatske za proizvodnjom pšenice su oko 600.000 tona, treba nam još 150.000 do 200.000 robnih zaliha, no prema neslužbenim podacima, ove ćemo godine proizvesti sigurno više od 900.000 tona, možda čak i milijun tona. 

U OPG-ovima još uvijek vrijedi pravilo - idemo posaditi pšenicu ili neku drugu žitorodnu kulturu, osiguranje mi ne treba, bolje da platim dvije mise, pa ako ne bude leda ili tuče, bit će dobro

"Moje je mišljenje kao agronoma i kao političara da država treba bilancirati poljoprivrednu proizvodnju i tako pomoći  farmerima. Kad vodite neko poduzeće, trebate imati proračun - znati koliko vam, primjerice, treba goriva za putovanja, koliko vam treba sredstava za stručno osposobljavanje, edukativna savjetovanja. Tako bi trebalo biti i u poljoprivrednoj proizvodnji, kod farmera, no u agrarnom biznisu u tom su se smjeru razvili samo pčelari, koji su napravili i katastar pčelinjih paša", tumači Rimac. Smatra kako je preambiciozno zamišljeno da mala poljoprivredna gospodarstva trebaju biti nositelji proizvodnje hrane u RH, i to je, nažalost, pogrešno provedeno jer se tim proizvođačima trebalo pružiti znanje i podršku, a to se proteklih 23 godine nije događalo. Poljoprivredni poticaji su davani isključivo za kupnju socijalnog mira, a ne za uvođenje novih tehnologija i primjenu novih spoznaja i na taj način povećanja proizvodnje. "S jedne strane imate velike kombinate koji imaju i tehnologiju i znanje, 

te male proizvođače koji posade, odrade ono što se mora odraditi, sklope ruke i prepuštaju se slučaju. To je naslijeđe koje se prenosi godinama. Nadam se da će ljudi u sektoru agrarne proizvodnje shvatiti da tako više ne ide. Uz to, mi smo sada dio golemoga europskog tržišta i struktura proizvodnje nužno se mora mijenjati. Dok god ne promijenimo strukturu proizvodnje sa žitorodnih struktura na visokorodne, poput povrća i voća, neće biti ni napretka. No, omjer sati rada potrebnih za jedan hektar pšenice prema jednom hektru voćnjaka, konkretno jabuka, iznosi jedan prema devet, a mislim da sam time puno rekao", tumači Rimac pozadinu problema u poljoprivredi, a posljedično i osiguranjima u njoj. 

"Razdoblje prije ulaska u EU nismo dovoljno dobro ni kvalitetno iskoristili u segmentu poljoprivrede kako bismo pripremili naše poljoprivrednike za ulazak na europsko tržište", smatra Rimac. Smatra da bi okrupnjavanje farmera u zadruge bilo idealno rješenje jer u svakom poljoprivrednom dvorištu stoji kombajn koji se ne može staviti u punu funkciju, pa kod nas doista vrijedi izreka "najskuplja staja je ona koja je prazna, najskuplji stroj je onaj koji stoji i ne radi". Čak više od 90 posto OPG-ova ne radi nikakve proračune ni planove vezane uz proizvodnju, samo njih do deset posto vrlo je studiozno pristupilo svom poslovanju, a velik dio njih radi veliku pogrešku jer u tu kalkulaciju ne uvrštavaju svoj rad. Nema cijene ljudskog rada, a sat rada valjda bi trebao biti procijenjen na neku svotu. 

"Ako pođemo od pretpostavke da imamo prihodovnu stranu proračuna, moramo imati i rashodovnu. Na rashodovnoj bi strani poljoprivredni proizvođači trebali imati troškove osiguranja. Drugi problem odnosi se na poticaje. Velik dio proizvođača bez poticaja ne može opstati, no ne može opstati ni s proizvodnjom od 4,5 ili pet tona pšenice po hektaru jer nije konkurentan, jednako kao što ne možete prevaljivati puno kilometara automobilom koji troši 15 litara po kilometru jer nije isplativ. Treba tražiti ekonomičniji, optimalni pristup. Zato smatram da treba postojati cost benefit kalkulacija za svako gospodarstvo. Po mojoj osobnoj procjeni, 80 posto poljoprivrednih proizvođača koji se bave žitorodnim kulturama usjeve ne osiguravaju jer smatraju da to nije isplativo. No, morali bi shvatiti da ne mogu bez osiguranja i trebali bi na osiguranja gledati kao na razumno prihvatljiv trošak. Uz to, prigovor poljoprivrednih proizvođača je da nema osiguranja od suše, jer ni jedan osiguratelj nije ponudio to osiguranje", objašnjava Rimac, koji je u sklopu Državnog povjerenstva radio na razvoju modela osiguranja od suše, ali ne žitorodnih kultura, nego kultura koje zahtijevaju visoko intenzivan ljudski rad. 

"Smatram da je zakazala i hrvatska poljoprivredno-savjetodavna služba koja je trebala savjetovati poljoprivredne proizvođače da znaju kolika im je prihodovna strana, a kolika rashodovna. Činjenica je da na razini države imamo velike nelogičnosti koje se sada pokušavaju ispeglati, poput toga da cijena proizvoda mora biti zajamčena, a da bi se to moglo ostvariti, trebate imati stabilizirano tržište, dakle opet trebate imati bilancu proizvodnje jer razlika u tržišnoj cijeni neminovno postoji ako imate suficit neke kulture na tržištu", tumači Rimac. 

Smatra da je nužno mijenjati i Zakon o zaštiti od elementarnih nepogoda koji je sada već zastario, jer se od njegova donošenja (1997. godine) klima promijenila, pa stoga inicira promjenu zakonske osnove i vjeruje da će to ostvariti u ovom mandatu. Problemom smatra i linearnu isplatu sredstava svih koji su na određenom području oštećeni, jer se događalo da oštećena osoba dobije naknadu štete od 20 kuna, a poštanski troškovi su veći nego sam iznos štete, no sada je i to korigirano i ispravljeno.  

 

Zone rizika 

"Trenutačno smo u fazi aplikacije softvera - Registar šteta u poljoprivredi - koji će objediniti podatke o rizicima u poljoprivredi na cjelokupnom području Republike Hrvatske. Softver je  izradila tvrtka APIS, a sve općine, gradovi i županije taj će softver dobiti besplatno. Po prvi puta se na taj način pristupa rješavanju problema u novijoj povijesti Republike Hrvatske. U drugoj fazi projekta svaka jedinica lokalne samouprave evidentirat će kad se na njezinu području dogodi elementarna nepogoda. Cilj je da jednim klikom miša dođete do karte Hrvatske s ključnim pozicijama gdje se javljaju određene elementarne nepogode i štete. Tako ćemo precizno razlikovati štete ovisno o regijama, što će biti osnova da se radi na drugi način. Cilj je podijeliti Hrvatsku, u osigurateljnom smislu, po zonama rizika, baš kao što se to radi u autoosiguranju po frekvencijama automobilskih nesreća. Nema logike da osiguranje od tuče bude isto u Dalmaciji, Lici i Istri. 

Nema logike ni da ista bude šteta od poplave u Istarskoj, Međimurskoj, Zagrebačkoj ili Osječko-baranjskoj županiji. Želja nam je da pronađemo odgovarajući koeficijent rizika i na taj način stimuliramo ljude da uđu u osiguranja", tumači Rimac. Što se suše tiče, iako za to sada postoje određene zakonske zapreke, Rimac smatra kako bi trebalo omogućiti da na svojim poljoprivrednim površinama gdje imaju stakleničku ili plasteničku proizvodnju poljoprivrednici izbuše bunare uz pomoć kojih će navodnjavati svoje kulture. Time će kao prvo plaćati vodnu naknadu za resurse, povećat će urod i prevenirati štetu od suše, a ako se ona i dogodi, tada će moći računati na isplatu odštete jer će se zbog navodnjavanja moći osigurati od suše. 

"Kod višegodišnjih nasada, s Croatia osiguranjem stupili smo u pregovore o razvoju stimulirajućeg modela na obostrano zadovoljstvo. Hrvatsko osiguranje ima goleme štete od opaljotina na voćkama jer sprženi plod automatski prelazi iz prve u treću kategoriju i poljoprivrednik više za njega ne može dobiti tri nego jednu kunu. Ista je stvar i s tučom", kaže Rimac. U projekt su krenuli s Croatia osiguranjem jer je riječ o najvećem osiguratelju koji ima više od 90 posto klijenata poljoprivrednih proizvođača koji se kod njih osiguravaju. 

Trenutačno imamo velikih problema s lokalnim povjerenstvima za procjenu šteta. Iako su one prilično visoke, lošom metodologijom procjene šteta, na neprirodan način čak se i uvećavaju

"Cilj bi bio da Croatia uz jedinice lokalne samouprave na neki način kreditira proizvođača voća da ulože u zaštitni sustav mrežica iznad svojih voćnjaka. Obveza vlasnika poljoprivrednih površina, odnosno voćnjaka, bila bi da sklopi ugovor s Croatijom na minimalno pet do osam godina za vrijeme kojih će plaćati premiju osiguranja na mrežicu. Tako bismo dobili povećanje broja osiguranih poljoprivrednih površina, proizvođač bi imao manju štetu od opaljotina i samim time veći postotak uroda u prvoj i drugoj klasi, te bi se prevenirala šteta od tuče. Croatia osiguranje više ne bi muku mučila s velikom isplatom šteta proizvođačima koji se osiguravaju i na kraju bi svi bili zadovoljni", objašnjava Rimac. No, riječ je o kompleksnom projektu, a prva stepenica je rješavanje softvera kako bi se dobio učinkovit alat uz pomoć kojeg će se na jednoobrazan način uspoređivati štete od Dubrovnika do Vukovara. 

 

Gdje se gubi novac

Zasad se sve radi na razini olovke i papira i šalje u Ministarstvo, s time da samo dvije županije na području cijele Hrvatske imaju softver, a to su Vukovarsko-srijemska i Osječko-baranjska. Međutim, podatci se iz ta dva softvera ne mogu usporediti jer su odvojeni, a oslate županije nemaju još ništa. 

"Cilj je da do kraja ove godine softver bude gotov i vjerujem da će njime biti obuhvaćeno 80 posto područja RH. Softver će platiti Državno povjerenstvo za procjenu šteta od elementarnih nepogoda. Trenutačno imamo velikih problema s lokalnim povjerenstvima za procjenu šteta. Iako su one prilično visoke, lošom metodologijom procjene šteta, na neprirodan način čak se i uvećavaju. Kada imate alat, kojeg će nam pružiti softver koji će kontrolirati takve stvari, onda više nema dvostrukog prijavljivanja šteta. Procjena šteta zaista treba biti objektivna jer to je početak da se neke stvari doista počnu mijenjati. Državno povjerenstvo će pokušati dobiti i određena sredstva od švicarske vlade za projekt", kaže Rimac.

Nažalost, u skladu s praznom državnom blagajnom, neće biti dovoljno financijskih sredstava da se dodatno sufinancira ulaganje u osiguranja. No, prema Rimčevim riječima Ministarstvo, Državno povjerenstvo i HGK mogli bi organizirati puno više edukativnih radionica na kojima bi poljoprivrednici iznijeli svoje probleme, što je također dobar put u rješavanju problema. 

Zemlje u kojima su poljoprivredna osiguranja dobro riješena su po Rimčevu  mišljenju, Danska i Nizozemska, a našim osigurateljnim društvima preporuča da razviju svoje srednjoročne i dugoročne poslovne planove, kojima će precizirati da u idućih pet godina, primjerice, žele osigurati 15 posto više poljoprivrednih površina koje se nalaze pod tim i tim kulturama. Jednako tako, trebaju točno utvrditi gdje gube novac jer je velika diverzifikacija osiguranih poljoprivrednih površina i kultura po županijama.