Trebamo li se bojati EU.
Kako se bliži trenutak ulaska Hrvatske kao punopravne članice u Europsku uniju, u osigurateljnim krugovima sve su učestaliji razgovori o tome što će taj ulazak donijeti osiguravajućim društvima i trebaju li se osiguratelji bojati. Dio odgovora na to pitanje ponudila je i nedavna rasprava na okruglom stolu Udruženja osiguratelja pri HGK i magazina Banka o prioritetnim poslovima koji u idućem razdoblju očekuju osigurateljne djelatnike. Dakako, među tim poslovima na vrhu liste su priprema za otvorenu utakmicu na europskom tržištu, uvođenje nove regulative u osigurateljno poslovanje koju donosi Solventnost II, promjena domaćeg zakonodavstva, ali i uklanjanje slabosti u vlastitom poslovanju, što se prije svega odnosi na nelojalnu konkurenciju.
Međutim, da bi se odgovorilo na pitanje koliko su hrvatski osiguratelji spremni za europske i domaće izazove i što ih čeka u bližoj i daljoj budućnosti, valja prije svega sagledati situaciju u kojoj se trenutačno nalazi osigurateljna industrija u Hrvatskoj. A da je ta situacija sve samo ne zadovoljavajuća, na spomenutom skupu moglo se čuti od Damira Zorića, predsjednika Uprave Euroherc osiguranja.
Sve veća konkurencija
Za početak, Zorić upozorava da su posljednje tri godine obilježene značajnim padom premije, te da je u tom razdoblju izgubljeno oko 550 milijuna kuna premijskog volumena. Istodobno, broj osiguravajućih društava u stalnom je porastu, što povećava tržišnu konkurenciju za sve manji kolač. Radi usporedbe, Zorić navodi primjer Slovenije, koja, iako je manja zemlja s manje stanovnika, ima dvostruko veće tržište osiguranja od Hrvatske, ali i dvostruko manje osiguravajućih društava.
Tom opaskom Zorić je otvorio jedno od velikih pitanja u osigurateljnoj djelatnosti: Je li broj osiguravajućih društava koja rade u Hrvatskoj prevelik za ovako malo i u dogledno vrijeme siromašno tržište. Trenutno u Hrvatskoj djeluje 27 osiguravajućih društava, od kojih pet vodećih drži 68,31 posto premije. Čak 11 društava posluje s udjelom u ukupnoj premiji manjim od jedan posto i zajedno drže samo 3,54 posto udjela na tržištu, odnosno oko 450 milijuna kuna premije. Vjerojatno bi se tu sad moglo postaviti pitanje smisla i svrhe takvog poslovanja. Ako ne prije, to će pitanje zaoštriti skora primjena Solventnosti II, u okviru koje će se adekvatnost kapitala svih društava temeljiti na procjeni svih rizika kojima je izložen osiguratelj. Prevedeno, to znači da će adekvatnost kapitala za većinu društava znatno povećati, o čemu bi trebali razmisliti i preostalih 11 osiguratelja s ukupnim udjelom na tržištu od 28 posto. Uostalom, u ovom smo časopisu već objavili brojna mišljenja vodećih ljudi iz osiguranja koji smatraju da je ovako velik broj društava u Hrvatskoj neodrživ i da će, ako ne prije, a ono s primjenom Solventnosti II, morati doći do preuzimanja ili spajanja društava.
Posljednje tri godine obilježene su značajnim padom osigurateljne premije, točnije gubitkom oko 550 milijuna kuna premijskog volumena. Istodobno broj osiguravajućih društava je u stalnom porastu
No, vratimo se Damiru Zoriću, koji je u nastavku svog izlaganja kao nepovoljnu karakteristiku osigurateljnog poslovanja u posljednje tri godine naveo porast broja rizika, a time i broja šteta. Dok se kod neživotnih osiguranja bilježi pad šteta razmjerno padu premije, rast šteta izrazit je kod životnih osiguranja prije svega zbog prijevremenog otkupa polica. "Mi smo", kaže Zorić, "u 2011. godini imali istu razinu šteta kao i 2008. godine, samo što smo u 2008. imali premiju veću za 550 milijuna kuna".
Od nepovoljnih trendova u osigurateljnom poslovanju Zorić izdvaja i smanjenje udjela premije u domaćem bruto proizvodu i padu premije po stanovniku. Trenutno po stanovniku premija iznosi oko 2100 kuna, od čega se 25 posto odnosi na životna osiguranja. Istodobno, prosjek EU po stanovniku iznosi 10.200 kuna, od čega se čak 60 posto odnosi na životna osiguranja. Iz ovog mnogi izvlače zaključak kako u Hrvatskoj postoji velik potencijal za rast osiguranja, posebno životnih. "Međutim", naglašava Zorić, "za rast je potreban novac kojeg u ovim kriznim vremenima ima sve manje, tako da je teško očekivati da će svi ti nepovoljni pokazatelji krenuti u drugom smjeru".
Dakako, Zorić smatra kako osiguratelji moraju zajednički i brzo reagirati na te loše trendove u osiguranju. Kao društva i kao struka, kaže on, moramo sami i preko naših asocijacija – Udruženja osiguratelja i Hrvatskog ureda za osiguranje - pokušati eliminirati sve problema koji nas tište. Najbolje ćemo to učiniti ako krenemo od onoga što možemo sami učiniti, uključujući i prevladavanje vlastitih slabosti, i to otklonimo, a potom se okrenemo problemima koji su kreirani negdje drugdje, na koje istina ne možemo puno utjecati, ali možemo tražiti odgovore kako se od njih zaštititi.
Nema edukacije bez troška
Ne bez razloga, Zorić na vrhu liste poslova koji stoje pred osigurateljnom strukom stavlja pitanje financijske ili, gledajući to iz aspekta osigurateljne branše, osigurateljne pismenosti građana. Brojna istraživanja u posljednje vrijeme potvrdila su žalosnu istinu da građani vrlo malo ili nimalo ne poznaju značenje i vrijednost pojedinih osigurateljnih proizvoda, pa čak ni onih koji bi im pomogli da bez straha čekaju dane kad će morati živjeti samo od sve tanje i tanje državne mirovine.
Ono što u posljednje vrijeme nastojimo raditi jest da i sami sudjelujemo u tim procesima financijskog opismenjivanja građana. "To je naš interes, to je dio našeg posla", kaže Zorić. Međutim, isto tako naglašava kako bi taj proces trebao biti od interesa za cijele društvo i kako bi se on morao realizirati i kroz specijalizirane institucije tog društva. Zasad to izostaje jer, kako Zorić kaže: "Mi smo u školama naučili, a i naša djeca to danas uče, jako puno o slivovima rijeka, planinama, flori i fauni Južne Amerike ili Azije. Istodobno ulazimo u taj život gdje nas dočekuju dionice, fondovi, udjeli i svi mogući proizvodi i usluge financijskog tržišta, o čemu u školi nismo naučili ništa. A to nisu znanja koja bi trebali znati samo stručnjaci nego koja moraju danas imati svi građani. Ako ništa drugo, svatko od nas ima svoj zdravstveni ili starosni rizik. Mislim da bi se u procesu školovanja trebalo učiti nešto i o tome kako se čovjek može sam pobrinuti da izbjegne te i brojne druge rizike, a ne očekivati da će se država o tome brinuti jer ta očekivanja daleko nadmašuju mogućnosti".
Zorić kaže kako osiguratelji time od države ne traže ništa što već drugi ne rade. U razvijenim zemljama to već odavno imaju u svojim školskim programima i djeca od najranije dobi uče praktične stvari koje ih u životu čekaju. I tu je Zorić potpuno u pravu, jer na primjer u Austriji, Njemačkoj i drugim razvijenim zemljama vlasti su svjesne da građanima ne mogu osigurati zadovoljavajuće mirovine i zato životna osiguranja tretiraju kao nužnu nadopunu svog mirovinskog sustava. Naravno da to onda prate i razne porezne olakšice i stimulacije za one koji se odluče da im životna osiguranja budu dio buduće mirovine. Isto se odnosi i na sustave javnog zdravstva koji računaju na zdravstvene usluge koje građanima mogu ponuditi komercijalni osiguratelji.
Možda bi ovdje trebalo reći i poneku riječ kritike na račun samih domaćih osiguratelja. Jer, ako se već pozivaju na iskustva razvijenih zemalja, onda bi trebali znati da uz državne programe financijskog
opismenjivanja građana i sami osiguratelji u tim zemljama imaju specifične
programe osigurateljnog opismenjivanja koje sami financiraju i provode u školama i na radnim mjestima. Kod nas je ta "edukacija" još uvijek samo na razini okruglih stolova i panel rasprava koje ne zahtijevaju trošak, ali više ne dođu nego dođu do uha onih koji bi to trebali čuti.
Kasko kao suvenir
Od poslova koji čekaju osiguratelje da bi što spremnije dočekali ulazak Hrvatske u EU, Zorić također izdvaja pripreme osiguratelja za primjenu Solventnosti II. Riječ je o novom zakonodavnom i regulatornom okviru ukupnog poslovanja društava za osiguranje i društava za reosiguranje u Europskoj uniji. Ključne promjene odnose se na nova pravila solventnosti i upravljanja rizikom koje će voditi računa o prepoznavanju i vrednovanju svih rizika kojima je društvo za osiguranje i društvo za reosiguranje izloženo, poticati društvo na cjelovito upravljanje rizicima, unaprijediti odnos s nadzornim tijelom te povećati otvorenost poslovanja svim sudionicima. Temeljni ciljevi Solventnosti II su zaštita osiguranika, postavljanje granice solventnosti koja će predstavljati ukupnu izloženost svim rizicima, anticipiranje tržišnih promjena, utemeljenost na principima, a ne na strogim pravilima. Nova pravila poslovanja utemeljena na Solventnosti II stupaju na snagu 1. siječnja 2014. godine, a osim niza tehničkih poslova u samim osiguravajućim društvima, do tog će datuma trebati novim pravilima poslovanja prilagoditi i nacionalna zakonodavstva.
Trenutačno po stanovniku premija iznosi oko 2100 kuna, od čega se 25 posto odnosi na životna osiguranja. Istodobno, prosjek EU po stanovniku iznosi 10.200 kuna, od čega se čak 60 posto odnosi na životna osiguranja
Za hrvatske osiguratelje to, kaže Zorić, znači angažman na donošenju dva nova zakona ključna za osigurateljnu djelatnost: Zakon o osiguranju i Zakon o obveznim odnosima u prometu. Ako smo maloprije uputili kritiku na račun osiguratelja u ovom slučaju, zaslužuju svaku pohvalu jer su aktivno uključeni u izradu obaju zakona. Pri HUO-u formirana je radna grupa od predstavnika osiguratelja, Hrvatskog aktuarskog društva i Hanfe, koja s nadležnim službama Ministarstva financija radi na novom tekstu Zakona o osiguranju. Još se dalje otišlo s novim Zakonom o obveznim odnosima, jer druga radna grupa pri HUO-u priprema sama tekst tog zakona, koji će se potom predložiti Ministarstvu financija kao prijedlog za usvajanje ili barem kao okvir za izradu novog Zakona.
Za Zorića postavlja se pitanje u kakvom stanju očekujemo sve te poslove. Osim loših trendova u poslovanju o kojima je uvodno govorio, Zorić upozorava na još neke probleme i slabosti koje nikako da se riješe. Tu na prvo mjesto stavlja neopravdano izdvajanje autoosiguratelja za financiranje HZZO-a, koje daleko premašuje iznos šteta koje HZZO-u počine klijenti osiguravajućih društava. Godišnje autoosiguratelji na tome gube između 150 i 200 milijuna kuna, a ustavna tužba kojom osiguratelji traže zaštitu svojih prava već se godinama povlači po ladicama Ustavnog suda.
Poseban problem je i nelojalna tržišna konkurencija, pri čemu je izrazit problem kasko osiguranja motornih vozila. Zadaća za sve nas je da se priberemo i da tu uvedemo reda, kao što smo uveli u obvezno autoosiguranje. Sada to treba učiniti i s kaskom, jer se on pretvorio u suvenir koji se osiguranicima daje uz obvezno osiguranje i time gubi svaki smisao. Naravno, da Zorića koji je na čelu društva koje se bavi autoosiguranjem smeta najviše rasprodaja kaska, tako da danas osiguratelji na 100 kuna premije bilježe 112 kuna troška. Međutim, tu svakako treba dodati da je isti problem damping cijena sve prisutniji kod imovinskih, pa i zdravstvenih osiguranja.
A kad je riječ o onome što osiguratelje očekuje na jedinstvenom europskom tržištu, posebno se ističe da osiguratelji pričaju na razini fraze kako će im se otvoriti tržište od 400 milijuna ljudi. Kao da im do sada nije bilo otvoreno i kao da netko od njih ima potencijal da uđe na to tržište. Neće se njima otvoriti tržište s 400 milijuna ljudi, nego će se strancima otvoriti naše tržište s 4 milijuna ljudi. Iza toga slijedi i upozorenje kako se struka nalazi na povijesnoj prekretnici koja zahtijeva pronalaženje zajedničkog okvira poslovanja i ponašanja, pa tako Zorić upozorava: "U pitanju su povijesne stvari o kojima će pričati oni koji prežive".
Dolazak nepoželjnih
I Gordana Letica iz Hanfe smatra da je 2012. prekretnica za osigurateljnu branšu. U tom kontekstu Letica napominje važnost novih pravila koje nameće Solventnost II, to više što je riječ o standardima koji su novost i za osiguratelje u inozemstvu, ne samo u Hrvatskoj. Na pitanje hoće li novi okviri poslovanja donijeti i više cijene osigurateljnih usluga i proizvoda, odgovara kako je to moguće u prvo vrijeme zbog povećanih troškova implementacije novih pravila, ali da bi dugoročnije to moglo sniziti cijene. Kao dio poslova koji slijede osigurateljima Letica navodi potrebu boljeg uređenja Garancijskog fonda kroz koji osiguratelji zajednički nadoknađuju štete oštećenicima nastale u nezgodama s neosiguranim vozilima, ali i zajednički pokrivaju gubitke nastale zbog eventualnog stečaja nekoga osiguravajućeg društva.
Dakle, kaže Letica, više nećemo govoriti o stečaju nekog osiguratelja u Hrvatskoj nego o stečaju osiguratelja sa sjedištem u Hrvatskoj ili stečaju osiguratelja iz neke zemlje EU koji u Hrvatskoj rade preko svojih podružnica. Svemir Kalinić, direktor Direkcije za upravljanje osigurateljnim poslovnim procesima Croatia osiguranja, pak, smatra kako se otvaranjem europskog tržišta neće dogoditi ništa spektakularno, odnosno da ne očekuje neki veći poremećaj na tržištu. Navodeći kako je hrvatsko tržište otvoreno već 20-ak godina i kako su svi strani osiguratelji koji su to htjeli već prisutni u Hrvatskoj, Kalinić ipak ostavlja otvorenom mogućnost dolazak novih osiguratelja, pa i onih čije se poslovanje može staviti pod znak sumnje.
Već u procesu školovanja treba učiti kako se čovjek može sam pobrinuti za vlastitu financijsku stabilnost i kako izbjeći brojne rizike, prije svega zdravstvene i starosne, koje život nosi
Upravo na takvu mogućnost upozorava i Tatjana Račić Žlibar, članica Uprave Uniqa osiguranja. Za ilustraciju navodi primjer da je 2010. čak 50 tisuća Nijemaca koji su putem interneta kupili police obveznog osiguranja od autoodgovornosti moralo ponovno kupiti iste police jer je nizozemski osiguratelj u međuvremenu upao u financijske probleme zbog politike niskih cijena. Istodobno, regulator nije mogao ništa poduzeti.
I poneka skrivena mina
I to je otprilike sve što se moglo čuti na spomenutom skupu. Nema sumnje da će se s približavanjem "dana D" za Hrvatsku o toj temi još mnogo govoriti. Zasad bi onome što je ovdje rečeno svakako trebalo dodati kako ulazak u EU za osiguratelje nosi još poneku skrivenu minu. Prva od njih je da bi ionako skromna premija domaćih osiguratelja mogla postati još skromnija. Velika je, naime, vjerojatnost da će, ako ne svi, a ono većina međunarodnih programa osiguranja, izaći iz premije domaćih osiguratelja. Riječ je o osiguranjima međunarodnih kompanija kao što je, primjerice, Coca Cola koje sada po sili zakona moraju svoju policu sklopiti kod hrvatskih osiguratelja. Za hrvatske osiguratelje to je čist posao i dobit bez rizika, jer su ta osiguranja pokrivena sto posto reosiguranjem. Ulaskom Hrvatske u EU takva obveza stranih kompanija prestaje, mogu se osigurati gdje žele i time izbjeći trošak koji sada imaju. Prema nekim računicama, osiguratelji bi gubitkom takvih međunarodnih programa osiguranja mogli ostati bez nekoliko stotina tisuća kuna premije.
Još veće minsko polje za osiguratelje krije se u obveznom osiguranju od autoodgovornosti, koje u ukupnoj premiji čini lavovski dio od 40 posto. Trenutno prosječna premija za tu vrstu osiguranja iznosi oko 220 eura, što je gotovo dvostruko više nego, primjerice, u Mađarskoj, Češkoj ili Slovačkoj. Pritom je kvota šteta u 2011. iznosila 47 posto, pa ako tome pridodamo i maksimalnih 30 posto troškova osiguratelja, jasno je da je obvezno autoosiguranje itekako dobar i isplativ posao. Takva matematika može se učiniti vrlo zanimljivom i poželjnom i nekom stranom osiguratelju. Pritom takav strani osiguratelj ne mora u Hrvatskoj ništa osnivati. Dovoljno je da svoju ponudu stavi na web aplikaciju i krene s poslom.
Dakako, za potencijalne klijente uvijek postoji rizik da će se ponoviti slučaj iz Njemačke, o kojem je govorila Tatjana Račić Žlibar, ali znamo i da je većina hrvatskih građana prisiljena tražiti jeftinija rješenja za preživljavanje, o čemu rječito svjedoči uspješno poslovanje jeftinih trgovina u čijoj je ponudi kvaliteta na posljednjem mjestu. Zasad je brana takvom upadu na tržište autoosiguranja obveza osiguratelja da bude član HUO-a. No, hoće li ta obveza vrijediti i nakon ulaska Hrvatske u EU, pitanje je na koje se tek čeka odgovor. Sve u svemu, nije se teško složiti s Damirom Zorićem kad kaže: Tko preživi, pričat će.
Međutim, da bi se odgovorilo na pitanje koliko su hrvatski osiguratelji spremni za europske i domaće izazove i što ih čeka u bližoj i daljoj budućnosti, valja prije svega sagledati situaciju u kojoj se trenutačno nalazi osigurateljna industrija u Hrvatskoj. A da je ta situacija sve samo ne zadovoljavajuća, na spomenutom skupu moglo se čuti od Damira Zorića, predsjednika Uprave Euroherc osiguranja.
Sve veća konkurencija
Za početak, Zorić upozorava da su posljednje tri godine obilježene značajnim padom premije, te da je u tom razdoblju izgubljeno oko 550 milijuna kuna premijskog volumena. Istodobno, broj osiguravajućih društava u stalnom je porastu, što povećava tržišnu konkurenciju za sve manji kolač. Radi usporedbe, Zorić navodi primjer Slovenije, koja, iako je manja zemlja s manje stanovnika, ima dvostruko veće tržište osiguranja od Hrvatske, ali i dvostruko manje osiguravajućih društava.
Tom opaskom Zorić je otvorio jedno od velikih pitanja u osigurateljnoj djelatnosti: Je li broj osiguravajućih društava koja rade u Hrvatskoj prevelik za ovako malo i u dogledno vrijeme siromašno tržište. Trenutno u Hrvatskoj djeluje 27 osiguravajućih društava, od kojih pet vodećih drži 68,31 posto premije. Čak 11 društava posluje s udjelom u ukupnoj premiji manjim od jedan posto i zajedno drže samo 3,54 posto udjela na tržištu, odnosno oko 450 milijuna kuna premije. Vjerojatno bi se tu sad moglo postaviti pitanje smisla i svrhe takvog poslovanja. Ako ne prije, to će pitanje zaoštriti skora primjena Solventnosti II, u okviru koje će se adekvatnost kapitala svih društava temeljiti na procjeni svih rizika kojima je izložen osiguratelj. Prevedeno, to znači da će adekvatnost kapitala za većinu društava znatno povećati, o čemu bi trebali razmisliti i preostalih 11 osiguratelja s ukupnim udjelom na tržištu od 28 posto. Uostalom, u ovom smo časopisu već objavili brojna mišljenja vodećih ljudi iz osiguranja koji smatraju da je ovako velik broj društava u Hrvatskoj neodrživ i da će, ako ne prije, a ono s primjenom Solventnosti II, morati doći do preuzimanja ili spajanja društava.
Posljednje tri godine obilježene su značajnim padom osigurateljne premije, točnije gubitkom oko 550 milijuna kuna premijskog volumena. Istodobno broj osiguravajućih društava je u stalnom porastu
No, vratimo se Damiru Zoriću, koji je u nastavku svog izlaganja kao nepovoljnu karakteristiku osigurateljnog poslovanja u posljednje tri godine naveo porast broja rizika, a time i broja šteta. Dok se kod neživotnih osiguranja bilježi pad šteta razmjerno padu premije, rast šteta izrazit je kod životnih osiguranja prije svega zbog prijevremenog otkupa polica. "Mi smo", kaže Zorić, "u 2011. godini imali istu razinu šteta kao i 2008. godine, samo što smo u 2008. imali premiju veću za 550 milijuna kuna".
Od nepovoljnih trendova u osigurateljnom poslovanju Zorić izdvaja i smanjenje udjela premije u domaćem bruto proizvodu i padu premije po stanovniku. Trenutno po stanovniku premija iznosi oko 2100 kuna, od čega se 25 posto odnosi na životna osiguranja. Istodobno, prosjek EU po stanovniku iznosi 10.200 kuna, od čega se čak 60 posto odnosi na životna osiguranja. Iz ovog mnogi izvlače zaključak kako u Hrvatskoj postoji velik potencijal za rast osiguranja, posebno životnih. "Međutim", naglašava Zorić, "za rast je potreban novac kojeg u ovim kriznim vremenima ima sve manje, tako da je teško očekivati da će svi ti nepovoljni pokazatelji krenuti u drugom smjeru".
Dakako, Zorić smatra kako osiguratelji moraju zajednički i brzo reagirati na te loše trendove u osiguranju. Kao društva i kao struka, kaže on, moramo sami i preko naših asocijacija – Udruženja osiguratelja i Hrvatskog ureda za osiguranje - pokušati eliminirati sve problema koji nas tište. Najbolje ćemo to učiniti ako krenemo od onoga što možemo sami učiniti, uključujući i prevladavanje vlastitih slabosti, i to otklonimo, a potom se okrenemo problemima koji su kreirani negdje drugdje, na koje istina ne možemo puno utjecati, ali možemo tražiti odgovore kako se od njih zaštititi.
Nema edukacije bez troška
Ne bez razloga, Zorić na vrhu liste poslova koji stoje pred osigurateljnom strukom stavlja pitanje financijske ili, gledajući to iz aspekta osigurateljne branše, osigurateljne pismenosti građana. Brojna istraživanja u posljednje vrijeme potvrdila su žalosnu istinu da građani vrlo malo ili nimalo ne poznaju značenje i vrijednost pojedinih osigurateljnih proizvoda, pa čak ni onih koji bi im pomogli da bez straha čekaju dane kad će morati živjeti samo od sve tanje i tanje državne mirovine.
Ono što u posljednje vrijeme nastojimo raditi jest da i sami sudjelujemo u tim procesima financijskog opismenjivanja građana. "To je naš interes, to je dio našeg posla", kaže Zorić. Međutim, isto tako naglašava kako bi taj proces trebao biti od interesa za cijele društvo i kako bi se on morao realizirati i kroz specijalizirane institucije tog društva. Zasad to izostaje jer, kako Zorić kaže: "Mi smo u školama naučili, a i naša djeca to danas uče, jako puno o slivovima rijeka, planinama, flori i fauni Južne Amerike ili Azije. Istodobno ulazimo u taj život gdje nas dočekuju dionice, fondovi, udjeli i svi mogući proizvodi i usluge financijskog tržišta, o čemu u školi nismo naučili ništa. A to nisu znanja koja bi trebali znati samo stručnjaci nego koja moraju danas imati svi građani. Ako ništa drugo, svatko od nas ima svoj zdravstveni ili starosni rizik. Mislim da bi se u procesu školovanja trebalo učiti nešto i o tome kako se čovjek može sam pobrinuti da izbjegne te i brojne druge rizike, a ne očekivati da će se država o tome brinuti jer ta očekivanja daleko nadmašuju mogućnosti".
Zorić kaže kako osiguratelji time od države ne traže ništa što već drugi ne rade. U razvijenim zemljama to već odavno imaju u svojim školskim programima i djeca od najranije dobi uče praktične stvari koje ih u životu čekaju. I tu je Zorić potpuno u pravu, jer na primjer u Austriji, Njemačkoj i drugim razvijenim zemljama vlasti su svjesne da građanima ne mogu osigurati zadovoljavajuće mirovine i zato životna osiguranja tretiraju kao nužnu nadopunu svog mirovinskog sustava. Naravno da to onda prate i razne porezne olakšice i stimulacije za one koji se odluče da im životna osiguranja budu dio buduće mirovine. Isto se odnosi i na sustave javnog zdravstva koji računaju na zdravstvene usluge koje građanima mogu ponuditi komercijalni osiguratelji.
Možda bi ovdje trebalo reći i poneku riječ kritike na račun samih domaćih osiguratelja. Jer, ako se već pozivaju na iskustva razvijenih zemalja, onda bi trebali znati da uz državne programe financijskog
opismenjivanja građana i sami osiguratelji u tim zemljama imaju specifične
programe osigurateljnog opismenjivanja koje sami financiraju i provode u školama i na radnim mjestima. Kod nas je ta "edukacija" još uvijek samo na razini okruglih stolova i panel rasprava koje ne zahtijevaju trošak, ali više ne dođu nego dođu do uha onih koji bi to trebali čuti.
Kasko kao suvenir
Od poslova koji čekaju osiguratelje da bi što spremnije dočekali ulazak Hrvatske u EU, Zorić također izdvaja pripreme osiguratelja za primjenu Solventnosti II. Riječ je o novom zakonodavnom i regulatornom okviru ukupnog poslovanja društava za osiguranje i društava za reosiguranje u Europskoj uniji. Ključne promjene odnose se na nova pravila solventnosti i upravljanja rizikom koje će voditi računa o prepoznavanju i vrednovanju svih rizika kojima je društvo za osiguranje i društvo za reosiguranje izloženo, poticati društvo na cjelovito upravljanje rizicima, unaprijediti odnos s nadzornim tijelom te povećati otvorenost poslovanja svim sudionicima. Temeljni ciljevi Solventnosti II su zaštita osiguranika, postavljanje granice solventnosti koja će predstavljati ukupnu izloženost svim rizicima, anticipiranje tržišnih promjena, utemeljenost na principima, a ne na strogim pravilima. Nova pravila poslovanja utemeljena na Solventnosti II stupaju na snagu 1. siječnja 2014. godine, a osim niza tehničkih poslova u samim osiguravajućim društvima, do tog će datuma trebati novim pravilima poslovanja prilagoditi i nacionalna zakonodavstva.
Trenutačno po stanovniku premija iznosi oko 2100 kuna, od čega se 25 posto odnosi na životna osiguranja. Istodobno, prosjek EU po stanovniku iznosi 10.200 kuna, od čega se čak 60 posto odnosi na životna osiguranja
Za hrvatske osiguratelje to, kaže Zorić, znači angažman na donošenju dva nova zakona ključna za osigurateljnu djelatnost: Zakon o osiguranju i Zakon o obveznim odnosima u prometu. Ako smo maloprije uputili kritiku na račun osiguratelja u ovom slučaju, zaslužuju svaku pohvalu jer su aktivno uključeni u izradu obaju zakona. Pri HUO-u formirana je radna grupa od predstavnika osiguratelja, Hrvatskog aktuarskog društva i Hanfe, koja s nadležnim službama Ministarstva financija radi na novom tekstu Zakona o osiguranju. Još se dalje otišlo s novim Zakonom o obveznim odnosima, jer druga radna grupa pri HUO-u priprema sama tekst tog zakona, koji će se potom predložiti Ministarstvu financija kao prijedlog za usvajanje ili barem kao okvir za izradu novog Zakona.
Za Zorića postavlja se pitanje u kakvom stanju očekujemo sve te poslove. Osim loših trendova u poslovanju o kojima je uvodno govorio, Zorić upozorava na još neke probleme i slabosti koje nikako da se riješe. Tu na prvo mjesto stavlja neopravdano izdvajanje autoosiguratelja za financiranje HZZO-a, koje daleko premašuje iznos šteta koje HZZO-u počine klijenti osiguravajućih društava. Godišnje autoosiguratelji na tome gube između 150 i 200 milijuna kuna, a ustavna tužba kojom osiguratelji traže zaštitu svojih prava već se godinama povlači po ladicama Ustavnog suda.
Poseban problem je i nelojalna tržišna konkurencija, pri čemu je izrazit problem kasko osiguranja motornih vozila. Zadaća za sve nas je da se priberemo i da tu uvedemo reda, kao što smo uveli u obvezno autoosiguranje. Sada to treba učiniti i s kaskom, jer se on pretvorio u suvenir koji se osiguranicima daje uz obvezno osiguranje i time gubi svaki smisao. Naravno, da Zorića koji je na čelu društva koje se bavi autoosiguranjem smeta najviše rasprodaja kaska, tako da danas osiguratelji na 100 kuna premije bilježe 112 kuna troška. Međutim, tu svakako treba dodati da je isti problem damping cijena sve prisutniji kod imovinskih, pa i zdravstvenih osiguranja.
A kad je riječ o onome što osiguratelje očekuje na jedinstvenom europskom tržištu, posebno se ističe da osiguratelji pričaju na razini fraze kako će im se otvoriti tržište od 400 milijuna ljudi. Kao da im do sada nije bilo otvoreno i kao da netko od njih ima potencijal da uđe na to tržište. Neće se njima otvoriti tržište s 400 milijuna ljudi, nego će se strancima otvoriti naše tržište s 4 milijuna ljudi. Iza toga slijedi i upozorenje kako se struka nalazi na povijesnoj prekretnici koja zahtijeva pronalaženje zajedničkog okvira poslovanja i ponašanja, pa tako Zorić upozorava: "U pitanju su povijesne stvari o kojima će pričati oni koji prežive".
Dolazak nepoželjnih
I Gordana Letica iz Hanfe smatra da je 2012. prekretnica za osigurateljnu branšu. U tom kontekstu Letica napominje važnost novih pravila koje nameće Solventnost II, to više što je riječ o standardima koji su novost i za osiguratelje u inozemstvu, ne samo u Hrvatskoj. Na pitanje hoće li novi okviri poslovanja donijeti i više cijene osigurateljnih usluga i proizvoda, odgovara kako je to moguće u prvo vrijeme zbog povećanih troškova implementacije novih pravila, ali da bi dugoročnije to moglo sniziti cijene. Kao dio poslova koji slijede osigurateljima Letica navodi potrebu boljeg uređenja Garancijskog fonda kroz koji osiguratelji zajednički nadoknađuju štete oštećenicima nastale u nezgodama s neosiguranim vozilima, ali i zajednički pokrivaju gubitke nastale zbog eventualnog stečaja nekoga osiguravajućeg društva.
Dakle, kaže Letica, više nećemo govoriti o stečaju nekog osiguratelja u Hrvatskoj nego o stečaju osiguratelja sa sjedištem u Hrvatskoj ili stečaju osiguratelja iz neke zemlje EU koji u Hrvatskoj rade preko svojih podružnica. Svemir Kalinić, direktor Direkcije za upravljanje osigurateljnim poslovnim procesima Croatia osiguranja, pak, smatra kako se otvaranjem europskog tržišta neće dogoditi ništa spektakularno, odnosno da ne očekuje neki veći poremećaj na tržištu. Navodeći kako je hrvatsko tržište otvoreno već 20-ak godina i kako su svi strani osiguratelji koji su to htjeli već prisutni u Hrvatskoj, Kalinić ipak ostavlja otvorenom mogućnost dolazak novih osiguratelja, pa i onih čije se poslovanje može staviti pod znak sumnje.
Već u procesu školovanja treba učiti kako se čovjek može sam pobrinuti za vlastitu financijsku stabilnost i kako izbjeći brojne rizike, prije svega zdravstvene i starosne, koje život nosi
Upravo na takvu mogućnost upozorava i Tatjana Račić Žlibar, članica Uprave Uniqa osiguranja. Za ilustraciju navodi primjer da je 2010. čak 50 tisuća Nijemaca koji su putem interneta kupili police obveznog osiguranja od autoodgovornosti moralo ponovno kupiti iste police jer je nizozemski osiguratelj u međuvremenu upao u financijske probleme zbog politike niskih cijena. Istodobno, regulator nije mogao ništa poduzeti.
I poneka skrivena mina
I to je otprilike sve što se moglo čuti na spomenutom skupu. Nema sumnje da će se s približavanjem "dana D" za Hrvatsku o toj temi još mnogo govoriti. Zasad bi onome što je ovdje rečeno svakako trebalo dodati kako ulazak u EU za osiguratelje nosi još poneku skrivenu minu. Prva od njih je da bi ionako skromna premija domaćih osiguratelja mogla postati još skromnija. Velika je, naime, vjerojatnost da će, ako ne svi, a ono većina međunarodnih programa osiguranja, izaći iz premije domaćih osiguratelja. Riječ je o osiguranjima međunarodnih kompanija kao što je, primjerice, Coca Cola koje sada po sili zakona moraju svoju policu sklopiti kod hrvatskih osiguratelja. Za hrvatske osiguratelje to je čist posao i dobit bez rizika, jer su ta osiguranja pokrivena sto posto reosiguranjem. Ulaskom Hrvatske u EU takva obveza stranih kompanija prestaje, mogu se osigurati gdje žele i time izbjeći trošak koji sada imaju. Prema nekim računicama, osiguratelji bi gubitkom takvih međunarodnih programa osiguranja mogli ostati bez nekoliko stotina tisuća kuna premije.
Još veće minsko polje za osiguratelje krije se u obveznom osiguranju od autoodgovornosti, koje u ukupnoj premiji čini lavovski dio od 40 posto. Trenutno prosječna premija za tu vrstu osiguranja iznosi oko 220 eura, što je gotovo dvostruko više nego, primjerice, u Mađarskoj, Češkoj ili Slovačkoj. Pritom je kvota šteta u 2011. iznosila 47 posto, pa ako tome pridodamo i maksimalnih 30 posto troškova osiguratelja, jasno je da je obvezno autoosiguranje itekako dobar i isplativ posao. Takva matematika može se učiniti vrlo zanimljivom i poželjnom i nekom stranom osiguratelju. Pritom takav strani osiguratelj ne mora u Hrvatskoj ništa osnivati. Dovoljno je da svoju ponudu stavi na web aplikaciju i krene s poslom.
Dakako, za potencijalne klijente uvijek postoji rizik da će se ponoviti slučaj iz Njemačke, o kojem je govorila Tatjana Račić Žlibar, ali znamo i da je većina hrvatskih građana prisiljena tražiti jeftinija rješenja za preživljavanje, o čemu rječito svjedoči uspješno poslovanje jeftinih trgovina u čijoj je ponudi kvaliteta na posljednjem mjestu. Zasad je brana takvom upadu na tržište autoosiguranja obveza osiguratelja da bude član HUO-a. No, hoće li ta obveza vrijediti i nakon ulaska Hrvatske u EU, pitanje je na koje se tek čeka odgovor. Sve u svemu, nije se teško složiti s Damirom Zorićem kad kaže: Tko preživi, pričat će.
Коментари
Постави коментар